14/10/2024
Evo i mene, nakon dužeg vremena. Ne dolazim s nikakvim značajnim objavama niti vijestima. Živim život sa svojom obitelji u kojem bih voljela da imamo ujutro kasnije dizanje (alarm mi zvoni u 6.15), manje vožnje u gužvi i malo više spontanog, zajedničkog vremena, no imamo jednog školarca, drugi kreće u školu za 3 godine, pa bih rekla da ćemo još neko vrijeme živjeti ovakav život.
Trebalo mi je vremena da shvatim da su dječji raspadi, plakanje ili ljutnja poslije škole, zapinjanje u nekom potraživanju bez mogućnosti dogovora, uglavnom posljedica umora i gladi. I to se podsjećam svaki dan.
Kao što sam i ja umorna popodne tako je i moje dijete koje je budno od 6.30 i došlo je doma oko 15h, nakon što je gladno igralo nogomet 2h - sustav mu je u preživljavanju i svađa se sa svima. I meni je to poznato, i sama sam takva kad sam gladna! Trebalo mi je vremena da nađem ritam u ovakvom životu i balansiranju namirivanja potreba mlađeg djeteta koji je prije godinu dana krenuo u vrtić, starijeg djeteta koji uz školu ima svoje aktivnosti, svojih potreba uz psihoterapiju kojom se bavim, a tu je još odnos s partnerom, solo vrijeme 1:1 s jednim djetetom, solo vrijeme s drugim djetetom 1:1. I tko bi uz sve to stigao fotkati i pisati po društvenim mrežama?! Ja ne! 😅
Vrijeme sa samom sobom koristim za ODMOR - za šetnje, druženje s prijateljicama, ponekad za masažu, počela sam ponovno čitati, a kad bude dovoljno odmora onda dođe i neka nova kreacija no u ovoj svakodnevnici teško je reći da se mogu odmoriti, zato je i kreativnosti i kreacije manje. Isto je i s kuhanjem. Manje je eksperimentiranja, hrana je užasno poskupila, vremena je manje i kuha se ono što znamo da će djeca pojesti.
Djeca su nas i vratila na ono tradicionalno - mesne juhe, pohance, sarme, krpice sa zeljem, bureke i pite... Počela sam vjerovati da mi u sebi ipak nosimo nešto što prepoznaje našu lokalnu hranu koja se jede generacijama na ovom području i biramo upravo to. Kao što jedan Inuit vjerojatno neće izabrati lubenicu nego tuljana, tako će djeca rođena ovdje izabrati puricu s mlincima a ne kvinoju. Potraga za sobom manifestirala se i u prehrani - malo vege, seitan, tofu, pa sirova hrana, makrobiotika a danas smo na svinjskoj masti! Isprobavanje mi je donijelo iskustvo i mogućnost da danas iz svakog tog perioda izvučem i koristim ponešto od toga - pijemo kombuchu uz pohance i pire! Zajednički nazivnik je da i dalje učim, istražujem, nalazim načine i ne odustajem! Što god jeli, postavljam si pitanje želim li jesti tretiranu hranu? Znala sam reći svom suprugu: nemam koristi od borovnica ako su one špricane! Piti smoothie jer je to zdravo, a on u sebi sadrži voće koje je tretirano raznim pestidicima donosi više štete nego koristi i rađe neću jesti te borovnice, kupit ću jabuke koje su jeftinije a provjereno nisu špricane kod tog i tog dobavljača.
Često se osjećam usamljena u tom razmišljanju jer nije lako danas voditi brigu o svemu tome. Prije nekoliko dana bila sam na jednom predavanju gdje sam dobila potvrdu da moj trud nije uzalud, da nisam luda što vodim tu brigu i što primjećujem kod svoje djece promjene u ponašanju ovisno o tome što jedu. Kroz svoj psihoterapeutski posao naučila sam da su crijeva i mozak povezani najduljim živcem autonomnog živčanog sustava - živac lutalica tako se naziva jer je on jedini mozgovni živac koji je „odlutao“ iz područja glave i dotiče gotovo sve unutarnje organe. On je zaslužan za prenošenje informacija iz unutarnjih organa do središnjeg živčanog sustava, štoviše, oko 80 do 90 posto neurona u živcu vagusu zapravo šalje poruke IZ CRIJEVA U MOZAK ( https://cdhf.ca/en/mediaplanet-the-brain-gut-connection/), a mikrobi igraju veliku ulogu – učim sada od Irene Brbić (https://www.facebook.com/irena.brbic) . Bakterije nam pomažu da pravilno probavimo obroke. Dok mikrobi razgrađuju hranu, izlučuju otpadne proizvode koji putuju našim krvotokom i utječu na naše raspoloženje. Bakterijski otpadni proizvodi su neurotransmiteri koji imaju sposobnost utjecati na naše raspoloženje. Toksini blokiraju naše inzulinske receptore dajući nam još veći nivo šećera u krvi. Visoke razine šećera u krvi izazivaju visoke razine inzulina, a kada je inzulin uključen, doživljavamo ogromne uspone i padove. I usponi i padovi potiču 'emergency systems' u našem sustavu i vraćanje naše biokemiju u ravnotežu. Oni će također potaknuti živčani sustav da reagira jer primjećuje neravnotežu. Ovo zahtijeva signal iz našeg živčanog sustava da počne aktivirati te procese, zatim signal nadbubrežnoj žlijezdi da aktivira stres ili simpatički odgovor (dr. Stacy Barczak Baker). Ukratko, zato imam dijete koje je u rasulu kada dođe iz škole, kada ne jede ili ne jede dobro neliko dana. Odnosno, ja to tako razumijem i shvaćam.
Da bi u crijevima imali dobre bakterije (patogene bakterije nas traže šećer), trebaju nam probiotici, koje se mogu naći u kombuchi, kefiru, kiselom zelju, itd. pomažu u probavi, jačanju imunološkog sustava, regulaciji živčanog sustava i mnogočemu drugome. Zanimljivo mi je bilo da su to moja djeca sama tražila i traže – sarmu, kobasice sa zeljem, svakodnevno traže kombuchu, dakle osjećaju ono što godi njihovom organizmu. I ja osjećam koliko mi godi pojesti kruh od kiselog tijesta i popiti kefir ujutro i navečer te koliko me kefir u koji dodam voće i orašaste plodove nahrani.
Jedenje onoga što nam je dostupno u našoj okolini te zašto je to važno, čula sam i na spomenutom predavanju gdje sam se upoznala s radom Weston A. Pricea (1870-1948), stomatologa koji započeo niz jedinstvenih istraživanja. Više od deset godina putovao je u izolirane krajeve globusa kako bi proučio zdravlje naroda netaknutih zapadnom civilizacijom. Njegov je cilj bio otkriti čimbenike odgovorne za dobro dentalno zdravlje. Njegove su studije otkrile da zubni karijes i deformacije zubnih lukova koje imaju za posljedicu zbijene i loše zube nisu rezultat nasljednih genetskih defekata nego posljedica nedostataka u prehrani.
Skupine koje je Price proučavao uključivale su osamljena naselja u Švicarskoj, galske zajednice Vanjskih Hebrida, urođeničke narode Sjeverne i Južne Amerike, Melanezijske i Polinezijske otočane južnog mora, afrička plemena, australske Aborigine i Maore s Novog Zelanda. Gdjegod došao, dr. Price je otkrio da su prekrasni, ravni zubi, nepostojanje karijesa, dobro tjelesno stanje, otpornost na bolesti i lijep karakter tipične osobine domorodačkih skupina dok su na svojoj tradicionalnoj prehrani, bogatoj ključnim nutrijentima.
Analizirajući namirnice koje koriste ovi izolirani narodi dr. Price je otkrio da, u usporedbi s američkom prehranom toga vremena, njihova hrana sadrži najmanje četiri p**a više vitamina topivih u vodi, kalcija i drugih minerala, a najmanje DESET p**a više vitamina topivih u mastima, iz namirnica životinjskog podrijetla kao što su maslac, riblja ikra, školjkaši, iznutrice, jaja i životinjske masnoće – upravo one, kolesterolom bogate namirnice koje s danas izbjegavaju od (američke) javnosti kao nezdrave. Ovi su zdravi, tradicionalni narodi instinktivno znali ono što su znanstvenici suvremenici tek nedavno otkrili – a to je da su ovi u mastima topivi vitamini, vitamini A i D, bili ključni za zdravlje jer su djelovali poput katalizatora za apsorpciju minerala i iskorištenje bjelančevina. Bez njih ne možemo apsorbirati minerale bez obzira na to u kakvom se obilju nalazili u našoj hrani.
Izolirani narodi koje je Price fotografirao – iznimne građe, reproduktivne lakoće, emocionalne stabilnosti i slobodni od degenerativnih bolesti – u oštrom su kontrastu s civiliziranim modernim čovjekom koji živi od “zamjenskih komercijalnih namirnica” koje uključuju šećer, bijelo brašno, pasterizirano mlijeko, niskomasne namirnice, biljna ulja i praktične proizvode nakrcane raznim konzervansima i aditivima. (http://mudrepredaje.com/?page_id=40)
Tu dolazimo i do mesne juhe, koje je nekad u našim krajevima bila sastavnim dio ručka. Ima mi smisla polazna točka Irene Brbić da naša crijeva nisu zdrava, zbog zatrovanih namirnica i okoliša u kojem živimo, zraka kojeg udišemo itd. Ono što je potrebno našim crijevima je 'krpanje' s kolagenom iz mesnih juha i to upravo juha kao predjelo čini – sada mi je jasno! 😊 A to je ono što moja dječica najviše traže – juhicu! Konačno ju danas i sama kuham. Nekoć se po to išlo kod bake, a danas i sama tjedno skuham mesnu juhu s kostima nakon što sam primijetila kako me to traže.
Zdrave masnoće, a to nisu rafinirana ulja, to je mast koju je koristila i moja baka u kuhinji. Ja biram onu od eko svinja hranjene eko hranom (Coprnica) jer mi to onda jedino ima smisla.
Kod nas doma namirnice su vrlo jednostavne: voće, povrće, jogurt ili kefir, jaja, sir i vrhnje, maslac, meso, kiseli krastavci, sir i neki špek ili panceta, tjestenina, žitarice i pahuljice te pekmez i med. Povrće i voće već 10 godina nabavljam direktno od poljoprivrednika koji uzgaja na tradicionalan način bez korištenja herbicida, pesticida i umjetnih gnojiva. I kod njega jeftinije prođem u tjednoj nabavci nego na placu (hrane za tjedan dana kuhanja nas 4 me dođe oko 20 - 25 EUR max). Uz to kupujem kruh bez aditiva ili od kiselog tijesta, i radim svoj kefir i kombuchu. Kombuchu i kefir je vrlo lako napraviti, ne zahtijevaju puno truda, a donose puno dobroga. Puno bolje nego kupovni probiotici iz ljekarne. Kad već ne dajem novce na neke gluposti onda dam novce za eko mandarine ili ekološki uzgojeno meso koje ne sadrži aditive, umjetne boje, hormone, konzervanse, emulgatore, arome i pojačivače okusa. 😊
Pišem to, jer je svašta moguće naći lokalno, imamo puno dobrih proizvođača i nisu potrebne kerefeke u kuhinji. Kod mene nije uvijek i sve s oznakom bio ili eko, jer ono što i nosi tu oznaku znači da je moguće da je tretirano u dopuštenim količinima od 5%, ali postoji svijest i postoji moja namjera za zdravom i živom hranom. U našoj kuhinji bilo je svakakvih gluposti i traženja, smatranja da ono što je tuđe je bolje ili ono što je drugačije je bolje; ali evo hvala mojim učiteljima Franku i Janu, hvala meni na slušanju njih i upornosti te traženju i težnji za ugodnijom svakodnevnicom.
Pozdravi od mene, moje kombuche i mog kefira, Iva
